S odmakom od deset dana nakon posljednje utakmice protiv Slavonskog Broda u dodatnim kvalifikacijama donosimo razgovor s trenerom Zvonimirom Kovačevićem, koji je s nama podijelio svoje viđenje ove itekako uspješne sezone u kojoj smo osvojili naslov A-2 lige, te su nas milimteri dijeli od ulaska u viši rang.
Kakav je Vaš osvrt na netom završenu sezonu? Kako ste je Vi doživjeli iz svoje perspektive?
Prvo bih iznio nekakvu realnu ocjenu cijele sezone temeljem rezultata, a to su činjenice. Mi smo u službenim utakmicama, prvenstvo, kup i kvalifikacije, ostvarili skor od 32 pobjede u 37 službenih utakmica. U tome svemu smo uvjerljivo osvojili prvo mjesto u A-2 ligi naše regije, ušli u Kupu Krešimira Ćosića među top 12 momčadi izbacivši prvoligaša te smo u kvalifikacijama za plasmana u A-1 ostvarili drugu poziciju koja nas je povela u dodatno doigravanje s prvoligašem gdje smo izborili i jednu pobjedu u dva međusobna susreta.
Što se tiče gledanja iz trenerske perspektive i osobe koja je bila u centru tih zbivanja svakako sam i ja zadovoljan, ali… To ali odnosi se na moje gledanje da smo bili odlični cijelu sezonu, a da smo pali na ukupno 15 minuta odigranih u 37 utakmica.
Dva nesretna poraza od Kaštela koštala su nas gubitka Prve lige, što se je dogodilo u tim utakmicama?
Upravo tih 15 minuta se i odnosi na utakmice protiv Kaštela. To je posljednjih 10 minuta u Kaštelima gdje mi odlično otvaramo utakmicu i cijeli susret vodimo, te od 27. minute kada odlazimo na +14 za nas jednostavno stajemo i kao da nismo svjesni „što će biti ako pobjedimo?“. Kaštele su već izgledale kao da su se pomirile s porazom i mi im našom neodlučnošću dajemo vjetar u leđa i poklanjamo pobjedu. Onih preostalih 5 minuta se odnosi na domaću utakmicu sa Kaštelama gdje nam se ponovno događa slična situacija, jer bilo kakvom pobjedom mi potvrđujemo prvu poziciju i izravan plasman u A-1 ligu. Mi jednostavno prvih 5 minuta utakmice krećemo sa 0:9 za Kaštela jer ponovno kao da se bojimo pobjede. Naglašavam pobjede, jer kad se bojiš poraza niti ne dođeš u situaciju pobijediti, a mi cijelu utakmicu stižemo taj hendikep sa starta i na kraju 5 sekundi do kraja imamo vodstvo, ali zadnja lopta je lutrija i u tome mi, čak i dobro branimo, ali 1,35 sekundi do kraja ispuštamo direktan plasman protiv Kaštela.
I onda jednu sezonu gdje si stvarno dominantan, u ligi si direktne konkurente dobio oba puta, u kvalifikacijama si sve dobio obje utakmice dominantno i napraviš takva dva kiksa od nekoliko minuta i ne prođeš zbog jedne lopte, ali ja kažem da ta jedna lopta nije ona 1,35 sekundi prije kraja već jedna od onih u prvih 5 minuta gdje igramo bez koša i promašujemo nevjerojatne otvorene šuteve, a cijelu utakmicu promašujemo 13 slobodnih bacanja što je enormno puno u utakmici gdje izgubiš poen razlike.
Deset je dana prošlo od posljednje utakmice protiv Slavonskog Broda, imali li kod vas još žala za neuspjehom što se nije ušlo u Prvu ligu?
Kada si bio u Rimu, a nisi vidio Papu svakako da postoji milijun pitanja u glavi, ali u razgovoru s puno ljudi koji su pratili momčad kroz sezonu nekako mi je malo sve to sjelo na mjesto kroz ovih par dana i realan je zaključak da smo napravili izniman rezultat. Kako to već biva kada napraviš nešto i više nego je itko očekivao, ali ne odeš do kraja, onda to izgleda kao neuspjeh na kraju. Bez obzira što nitko nije očekivao, na početku sezone da ćemo biti prvi u regularnom dijelu te da ćemo uz Kaštela i Škrljevo ući u borbu za direktan plasman, a kada smo dva kola prije kraja kvalifikacija došli na korak do plasmana i nismo uspjeli, zbog jedne lopte, onda je izgledalo kao neuspjeh. Također u dodatnom razigravanju sa Brodom propustili smo veliku šansu, ali sada mislim i da je to realno. U prvu domaću utakmicu ponovno krećemo bez vjere da smo dobri i da možemo pobijediti te nakon početne četiri minute gubimo 16:3. Ponovno uvjeravanje da možemo i da vrijedimo pa to stižemo te na kraju dobivamo utakmicu. Cijelo vrijeme nam je falio jedan detalj koji sam ja probao probuditi u igračima cijelu sezonu, a to je da shvate da su dobri, da vjeruju u svoju kvalitetu, u svoj šut jer na ključnim utakmicama smo napadački bili jako ukočeni cijelu sezonu. Mi protiv Kaštela krećemo sa 0:9 i u petoj minuti zabijamo prvi koš te ga s nevjericom slavimo kao da je koš odluke, protiv Broda zadnju odlučujuću utakmicu vodimo 20:13 nakon prvih 10 minuta i onda stajemo i niti ne šutiramo na koš. Puno je tu bilo objektivnih razloga, ali ponovno ponavljam, kada dođeš toliko blizu, a ne uspiješ to svakako ostavlja žal.
Koje igrače biste izdvojili kao glavne tijekom sezone?
Cijelu sezonu sam ponavljao pa i sada naglašavam da je rezultat došao izrazito timskom igrom. Tijekom cijele sezone stvarali smo rezultat isključivo timskom obranom, bili smo momčad s najmanje primljenih poena u regularnom dijelu sezone te u kvalifikacijama. Uz to bi se uvijek nadovezala dva-tri napadački raspoložena igrača i to je bio put do pobjede. Ono što nam je bio veliki hendikep je roster u kvalifikacijama i na to sam mislio kada sam prethodno spomenuo objektivne otegotne okolnosti koje smo imali. Ono što nas je pogodilo svakako je ozljeda, odmah u prvom kolu kvalifikacija, našeg prvog strijelca Primorca pa je tako on do kraja kvalifikacija odigrao samo dvije utakmice protiv Kaštela i Broda i to bez ijednog treninga u mjesec i pol kvalifikacija. Iako nas je u nekim dijelovima tih utakmica na kojima je nastupao povukao kao kapetan i prvi strijelac ipak je bilo osjetno da je bez treninga i nije mogao dati svoj maksimum. Također mislim da je u nezgodnom trenutku došao odlazak Majcunića na juniorsku poluzavršnicu koji je do tada bio u odličnom ritmu te bitna karika ekipe, ali po povratku se vratio bolestan i glavom van svega te je jednostavno potpuno nestao posljednje četiri utakmice, a to su nam bile ključne utakmice, jedna sa Kaštelama i dvije sa Brodom. Onda na sve to smo obje utakmice protiv Broda odigrali bez adekvatnog igrača na poziciji playmakera, jer zbog ozljede je susrete s Brodom morao preskočiti Dominik Herendić. To nas je totalno usporilo te smo morali ući u sporiji ritam koji je Brodu odgovarao. No, sve je to dio sporta i to su neke stvari na koje ne možeš utjecati u potpunosti i moraš se boriti dalje.
Što i kako dalje, tri sezone ste za kormilom kluba koji je svake godine postizao bolje rezultate. Napadate li se i slijedeće sezone vrh?
Činjenica i je da smo u posljednje tri godine polako rasli kako se momčad slagala. Kada je došao rezultat na kraju regularnog dijela sezone naglasio sam da je po mome preuzimanju seniorske momčadi moja ideja, i podrška tajnika Gorana Kovačića, bila da se kroz period od 3-4 godine stvori dobar i mladi tim, te da se onda stvori rezultat seniorske momčadi. Uz to su treneri Jenkač i Istanbuli iznijeli ideju kako organizirati omladinski pogon da bi klub organizacijski i rezultatski svake godine napredovao. Ideja je bila da seniorski tim bude brend kluba i prepoznatljivost, a da se omladinski pogon oformi tako da se izgradnjom nove dvorane i većim mogućnostima rada počne sa ozbiljnijim radom u njemu. Jednostavno je u prethodnih desetak godina stvorena prevelika rupa i mi jednostavno nismo imali igrača iz svog pogona što zbog objektivnih razloga, nije bilo prostora za rad, a što zbog inih razloga u nekoj prepuštenosti da stvar ide stihijski.
Mislim da za dalje, što se seniorske momčadi i kluba tiče postoje dva smjera. Prvi, onaj koji ja vjerujem da mora biti, je da se na osnovu ovosezonskih rezultata zadrži momčad na okupu te sukladno stečenom iskustvu iz kvalifikacija malo osvježi tim i krene se tamo gdje se stalo samo puno konkretnije i otvorenije. Konkretnije i otvorenije mislim da se u startu iskaže ambicija plasmana u rang više i da se onda sve podredi tome jer samo tako možeš uspjeti pa tako i izbjeći one otegotne okolnosti koje sam spomenuo da smo imali u kvalifikacijama. Znači rezultat ne smije ovisiti o jednoj ozljedi. Mi smo u sezonu krenuli sa mišlju kako sad imamo solidan tim i idemo igrati pa da budemo što bolji. Kada smo osigurali kvalifikacije onda smo rekli da idemo odigrati iste, a kada smo dva kola prije kraja kvalifikacija došli na korak do plasmana onda smo rekli: „Ajmo sad“, ali tako ovisiš o više sporednih faktora koje možeš obići ukoliko u startu čvrsto odlučiš i postaviš cilj. Jednostavno se već prvim treningom u pripremnom periodu prije početka sezone mora osjetiti onaj zanos da se ide napraviti nešto veliko, a to je za naš klub svakako plasman u najviši rang hrvatske košarke i svi koji sudjeluju u tom projektu moraju usmjeriti energiju da se učini sve da tako i bude te da se ništa ne prepusti slučaju. Mislim da smo kroz kvalifikacije i ovu sezonu pokazali da se klub u svim segmentima digao na znatno viši nivo i sve suprotno bi bili veliki korak unatrag.
Drugi smjer kojim se može ići je rekonstrukcija seniorske momčadi te pomlađivanje kako bi se ponovno kroz trogodišnji ili četverogodišnji period stvorio dobar tim spreman na visoki rezultat. Ipak mislim da je onaj prvi put bolji jer se, na osnovu trenutnog stanja u klubu i gledanja drugih ljudi na klub, mora iskoristiti trenutno stvorena atmosfera i nastaviti ono što je započeto sa ovim timom. Mislim da je u posljednje tri godine klub organizacijski, stručno i rezultatski napredovao 5 stepenica i sada povratak u onu neku stihiju i letargiju bi bio pad od 10 stepenica unatrag. Iako smo šesti grad u Hrvatskoj KK Gorica je relativno mali klub, ali ono što je činjenica da smo isprovocirali da košarka bude sportska tema broj jedan u gradu posljednja tri mjeseca, da se u košarkaškim klubovima o Gorici ne priča kao o klubu koji se zadovoljava sredinom tablice A- 2 lige ili plivanjem između 2. i 3. lige već kao klubu koji je svakako spreman se priključiti u najviši rang hrvatske košarke, a da napomenem da je to sve bez ikakvih financijskih dubioza već sa godišnjim proračunom kojeg imamo i najveći dio toga se izdvaja za razvoj mladih.
Jeste li ponosni na činjenicu što ste prvi domaći trener koji je nakon dužeg vremena potpisao ovako veliki uspjeh u godini u kojoj klub slavi 45 godina?
Kako sam naveo i da smo klub sa velikom tradicijom, ipak je tu 45 godina, i dolazimo iz šestog grada po veličini u državi, ali ipak do sada smo kao klub uvijek bili samozatajni i nismo bili spremni za iskorak više. Što se rezultata tiče to ne može učiniti jedan čovjek pa tako ni ovaj uspjeh, koji činjenično jest najveći u povijesti kluba jer niti jedna momčad u povijesti kluba nije došla na „jednu loptu“ do prve lige, nije samo moj potpis.
Tu su na prvom mjestu igrači koji su maksimalno izvukli sezonu, tajnik Goran Kovačić koji je bio cijelo vrijeme uz momčad te općenito prva osoba kluba u svim segmentima, tu je pomoćni trener Josip Ivanković koji mi je bio od velike pomoći i koji je bio uključen u sve non-stop, treneri omladinskog pogona Silvije Jenkač, Hani Istanbuli i Danijel Kočanović koji su uz svoj dio posla u omladinskom pogonu bili na raspolaganju i seniorskom sastavu, a iznijeli su i cjelokupnu organizaciju kvalifikacijskih utakmica, te neki članovi uprave na čelu sa predsjednikom kluba Ivanom Šukerom koji su bili podrška u svemu tijekom sezone. Ono što veseli mene kao nekog tko je u rad kluba uključen aktivno u posljednje 23 godine, što kao igrač, što kao vanjski suradnik, a sada i kao trener seniorskog tima, jest činjenica da smo pokrenuli klub i pokazali da se uz veliki napor nekoliko ljudi može učiniti puno toga lijepoga. Tako smo po prvi puta u povijest kluba napunili gotovo cijelu veliku dvoranu na svih pet domaćih utakmica kvalifikacija, privukli veliki broj osoba iz košarkaškog svijeta koji su naveli da su ugodno iznenađeni organizacijom i samim klubom, da smo isprovocirali reakciju najvećeg sportskog kolektiva HNK Gorica koji je slabiju posjećenost na svojoj utakmici pripisao poklapanju termina njihove utakmice sa našom, da se svime time znatno popularizirala košarka u gradu pa sve veći broj djece pokazuje interes za priključivanje u klub. Sve to veseli i shvatiš da cjelokupan ogroman i težak rad nije bio uzalud.
Ono što se nadam je da ćemo slijedeću sezonu nastaviti dalje tamo di smo i stali i to još odlučnije, te da će se u sve to uključiti i još više ljudi jer mislim da bi tu i razni poduzetnici iz grada mogli naći svoj interes, kao što su se uključili neki kada su prošli s nama kroz kvalifikacije, te svakako očekujem i nekakvu reakciju iz gradske uprave pošto smo pokazali da uz nogomet, koji troši znatno veća sredstva, ima i košarka u gradu koja je grad promovirala u cijeloj državi te se sada drukčije gleda na klub i grad. Ako vam na utakmice dolaze čelni ljudi iz nacionalnog saveza i čelnici najvećih košarkaških klubova u Hrvatskoj koji ocjenjuju rad u klubu i organizaciju u klubu kao odličnu, nemate financijskih dugovanja prema nikome niti jedne kune, razni igrači među kojima i mladi reprezentativci koji pokazuju interes za igranje u klubu onda je to nekakva potvrda dobrog rada i put kojim treba ići dalje.
Na kraju se nadam da ćemo ovu godinu proslaviti 45. godišnjicu kluba kao krunu odlične sezone, a da ćemo onda jubilarnu 50. godišnjicu proslaviti kao stabilni prvoligaš.